|
Evo mene natrag. Zapravo, evo inspiracije natrag. Vratila se zajedno sa mojom dvije godine starijom sestrom.
Sjedimo mi tako jučer i svi zajedno ručamo. Šestero ljudi za jednim stolom - zbilja se to odavno nije dogodilo. Tema razgovora? Ona. I promjene kroz koje je prošla. Prije tri godine Ona je bila gotičarka, metalka,darkerica, pitajbogašto. Uvijek u crno, uvijek depresivna...Čudna. Danas ne može zamisliti život bez štikli, a od kada je upoznala Njega, u njenom životu mjesta za depresiju jednostavno nema.
Ali, ono što je mene posebice zaintrigiralo u cijeloj priči o Njoj nije njezina iznadprosječna (na onoj zvonolikoj krivulji, Ona se nalazi daleko na desnoj strani,iznad prosjeka) inteligencija, nije niti njezin predivni uspjeh na fakultetu, čak ni njezina izrazita i svestrana umjetnička crta. Ne, mene je zaintrigirala njezina ODJEĆA, podskupina: njezini modni promašaji.
Krenimo od početaka. Znam da frizura ne spada u odjeću, ali spada u stil. Kada smo bile u vrtiću, zbilja je, zbilja htjela izgledati kao njezina (i moja) najdraža teta. Naravno da je uspjela natjerati mamu da je vodi frizerki. I naravno da Ona nije izgledala kao teta: Ona je izgledala kao plavokosi dječarac kojem je mama stavila lonac na glavu i odrezala mu kosu. Rezultat: mama se skoro rasplakala od muke kada ju je prodavačica sućutnim tonom upitala: "Zar sami šišate dijete?"
Što se tiče odjeće, sve je bilo u savršenom redu dok je mama birala, no stiglo je doba kada mama više nije imala pravo glasa (a nije ni mogla, s obzirom da je Ona uvijek u pravu! Mi ostali se možemo postaviti na trepavice, ali Ona će tjerati svoje. Baš kao i ja, kao i druge dvije sestre, kao i tata, kao i mama. Valjda se zato toliko volimo). Svi znamo da kada mačke nema, miševi kolo vode. Mačke je bilo, pritajeno je gledala, ali miš je bez obzira na to vodio kolo.
Najprije je svoju prirodno svijetlu plavu kosu obojala u crno. Ona je DARKERICA! Zatim je odbacila svu fancy odjeću i započela svoju dugogodišnju karijeru metalke, gotičarke, darkerice - nikad nisam uspjela pohvatati sve konce njezine glazbe. Crnokosa beštija, otišla je u Pulu (ili Rijeku) i potražila Marte koje su najviše sličile željezarkama. Tražila je i željezarke, ali samo na Internetu (trebalo je dati pare, trebalo je otići nekamo van kupiti ih, trebalo je nagovoriti mamu, koja, bez obzira na to što se nije previše petljala, ipak nije dopuštala neke , za nju stravične ekstreme). Ja sam tada sebi kupila smeđe Marte (to je bilo vrijeme kada sam ja otkrivala Ramonese) jer, kako je Ona rekla "ne bi bilo dobro da budemo iste!". Uvijek je imala nešto s time da ju ja kopiram. Nikada nije shvaćala da starije sestre imaju jednu bitnu ulogu u životu mlađih - pomažu im izgraditi osobnost. Svako dijete ima neku osobu u kojoj vidi uzor. Moj je bratić imao susjeda, a otišao je toliko daleko da je zahtijevao da ga i zovu susjedovim imenom. Ona je imala tetu, ja imam Nju (ali imam i mlađu sestru, odnosno dvije, zbog kojih dan danas patim od sindroma srednjeg djeteta. No to je druga priča: naći će se i one na repertoaru jednog dana). Stoga sam ja kupila smeđe, jer sam se u jednom trenutku života odvojila od nje i zaključila da je i moj život zbilja O.K, da je ne trebam kopirati, da ne trebam imati identičnu lutku kao ona... pa nisam htjela da se osjeća ugroženo. Danas ne nosim te smeđe Marte, iako bih mogla, ali su mi ružne. :o)
Dakle, kupila si je crne, visoke (12 rupica, mislim. Zaključila je da Marte s više rupica izgledaju smiješno) Marte. Crna odjeća je postepeno zauzimala ormar, a baka se križala govoreći kako izgleda mrtvački, kako doziva smrt i ostale gluposti. Mama ju je pokušavala nagovoriti da doda "malo boje u ovaj sivi san", ali Ona nije htjela niti čuti. Ona je DARKERICA!
Da, istina jest da je sve što je bilo na Njoj uvijek tako savršeno pristajalo jedno uz drugo. Istina je i da ima preizražen osjećaj za boje (pokuašala sam joj objasniti: "Žuto-zelena i zeleno-žuta su iste! I nije bitno ako imaš tri boje na sebi -bitno je da ličiš na nešto. I, za Boga miloga, smeđe i smeđe ide zajedno! Ja tvoje nijanse ne vidim!", ali to vam je Sizifov posao.) i da su svi komadi odjeće bili usklađeni. Ona jest izgledala jezivo i klošarski, ali, vjerujte mi: nije bilo lako to postići. Istina je i to da je oduvijek imala stila, ali istina je i to da su poneki komadi odjeće bili zbilja krasni!
Jednom kad smo bili u Splitu uspjela je nagovoriti mamu da joj kupi majicu bez rukava napravljenu od perlica nadjevenih na konac. Originalno, ekstravagantno, drugačije, RUŽNO. Zbilja je to i obukla nekoliko puta. Ljubičastu bi majicu („Ljubičasta i nije baš lijepa“, rekla bih ja. "Ljubičasta je tako mistična, duboka, mračna,to je boja prikrivenog nemira, tajni, boja čežnje i uzdisanja za nedostižnim onostranim ciljevima“, rekla bi ona) okrenula naopačke - ne znam zašto. Puno je stvari ostalo neobjašnjeno. To nije zbunilo samo mene, već i jednu nedužnu prodavačicu, koja ju je upozorila na taj propust, a kasnije i odrezala etiketu. Baka je zaključila da se Ona očito boji „štriga“ pa okreće majice da bi ih otjerala. Uglavnom, preko te ljubičaste majice je navukla tu...Hmmm... Perlicu? Mrežu? Ne znam. Tanku traku od crne umjetne kože omotala bi oko vrata. Preko toga nabacila veliki lanac s križom. Moram priznati da je sve to zajedno izgledalo OK. Meni. Mami nikako. A baku neću ni spominjati. No, njezina je estetska inteligencija oduvijek bila na nivou koje mogu razumijeti samo ljudi koje je Ona odgojila i koji uz to imaju prilično čudan osjećaj za lijepo (npr. moja malenkost) ili čvrknuti umjetnici poput nje same.
Situacija koja je meni ostala u dragom sjećanju je ona kada je na tavanu našla jednu kožnu (umjetna koža,naravno. Ni meni, a bogme ni Njoj nikada nije bio cilj da nam netko dođe na vrata noseći transparente i kante boje. :o)) suknju od mame ili tete, a kako je baš, baš, BAŠ ŽELJELA crnu kožnu suknju ("To je tako darkerski, seksi, i opasno"), natjerala je mamu da prekroji tu jadnu suknju. Kažem vam, zbilja ju je htjela. I kažem vam, niti u jednom trenutku je nije obukla, osim onda kada je zaključila da joj ružno stoji. Pa što si ti očekivala, budalice moja???
Ipak, postoji jedna stvar koja mi je još i draža od te famozne suknje, a to su RUKAVI! Da, da.. Rukavi. Jednog se dana moja draga sestra probudila i zaključila da rukavi na jednoj njezinoj majici nisu dovoljno dark. Pitate se što je to domišljato djevojče učinilo po tom pitanju? Pa ništa posebno: samo je uzela škare u ruke, odrezala jadne rukave, okrenula ih i obukla. Dio koje je bio na ramenima, sada je "darkerski" plesao oko njezinih bijelih dlanova ogrnutih ljubičastim mrežastim čarapama (da, dobro ste pročitali...To se inače prodavalo u Street Fashionu, ali Ona je ustvrdila da nije potrebno davati toliko i toliko para za to, kada će još bolje izgledati ako to ona napravi na "Sam svoj majstor" način. Ili je ona ta koju je Street Fashion kopirao?). Sada se postavilo pitanje kako da ti "darkerski, gotičarski" rukavi ostanu na rukama? Ziherica glavu čuva, mili moji. Nekoliko ziherica i ta dam-ta dam, evo nove, sasvim originalne, sasvim darkerske, gotičarske i, skrušeno priznajem, sasvim pristojne (na ekstravagantan način) i lijepe majice. Kako je to izgledalo u kompletu sa crnim noktima, crnom kosom, crnim očima, i blijedim licem? Dovoljno vam je reći da ju je tata jednom prilikom ostavio da stopira na kiši uz izgovor da ne vozi vampire.
Kada sam se ja krizmala, morala je kupiti neki komplet. Kupila je. Nije bio crn, bio je bež. Ne zadugo. Čim je obavila svoju dužnost i nosila ga za tu priliku, kupila je boju za odjeću i obojala ga. Proizašla je neka čudna sivo-ljubičasta. Ružno. Nije odjenula nikada - bitno da je uništila. Čini mi se da je bila u nekoj destruktivnoj fazi.
Sada se ponovno vraćam na kosu. Trenutak za pamćenje. Ona je odlučila vratiti svoju prirodnu boju kose. Crno ili ljubičasto (lijepo, tamno ljubičasto sasvim pristojno i normalno) joj je dosadilo. Ofarbat će kosu u smeđe, a zatim puštati vlastitu. Mama i baka su bile tako sretne Pogađate kakva se vratila doma? Baka bi rekla kao lizaljka. Mama bi rekla kao maćuhica. Ja bih se složila s objema. Kričavo, ali zbilja kričavo ljubičasto. Ne više tamno ljubičasto, već LJUBIČASTO! Ispod toga, donji sloj kose (koji je bio malo duži s obzirom da se šišala na stepenasto) crven. Još gore, još vrištavije, još kričavije nego moja kosa. "Nisam li krasna?!". Jesi, draga...Jesi.. Bila je još krasnija kada se vratila iz Firence - sedam dana na suncu učinilo je svoje: ljubičasta se pretvorila u ispranu ružičastu, a crvena u nešto slično narančastoj. Ubrzo se vratila se na ljubičastu - tamnu.
No,i tome (mojoj zabavi, bakinoj tuzi, Njezinoj depresivnoj fazi) je morao doći kraj. Ona je upoznala Njega. S njime i goa trance. Znate kako poneki ekscentrici kažu da je metal za "intelektualce"? Mislim da to kažu i za trance. Sasvim vam je dovoljno kada vam kažem da ja uopće ne shvaćam ni trance (nije da ne volim, ali ne shvaćam), ni metal. Ali, ona to sluša. Valjda i shvaća. Oboje, naravno. Za doček će cura na kakav dobar party, a nakon toga juri u Sloveniju na Nightwish, dok ćete je, tamo negdje u ljeti, vidjeti na Iron Maidenima, a ako u Dalmaciji bude, opet, i koji moćan party - i tamo. To je moja seka!! Kako ćete je prepoznati? To vam je ona u štiklama. I nekoj fancy haljinici.
Dakle, upoznala je Njega, upoznala je trance i promijenila se za 360 stupnjeva. Izblajhala je kosu. Kupila je štikle. Nosila ih u javnosti mnogo puta. Naučila hodati u njima (tim redoslijedom). Te štikle, te prve, još uvijek nose trag darkerske duše - crne, sa zakovicama, metalna štikla. Sado-mazo. Lijepe. Ja bi ih obula, ali neću. Kupila ih je za jednu svadbu i naravno da nije izdržala u njima. Pitajte me što je obula? Pitajte me! Pa moje balerinke. Vidite, ja sam pametna - ja kupujem i ono što je praktično. Ona samo ono što je lijepo. I tako sam ja ostala u elegantnoj suknji i tenisicama. Predivno. Skinula sam suknju i obukla traperice. Sva sreća, već su svatovi bili pijani, pa nisam morala slušati prodike o tome kako izgledam. No, njoj je bilo udobno. A mene baš i nije bilo briga.
Osim štikli, nabavila je i fancy odjeću. Dodala je malo boje. Baka je procvala (a mene prozvala dežurnom klošaricom:"Izgledaš kao da nikoga nemaš kod kuće!". Tu i tamo zna umilno priupitati zašto ja ne bih kupila nešto tako lijepo i ženstveno, ali još uvijek je to u granicama normale - ne preklinje me, s obzirom da ja ne nosim ziherice i perlice!). Mama je odahnula. Tata nije ni primjetio. Meni nedostaje.
Ali, činjenica da je sada teška šminka, ne znači da to nije kraj dogodovštinama. Manje, u svakom slučaju, ali nikako kraj. Kupila je nedavno, na nagovor prodavačice, crnu mrežu. Ne znam kako da je opišem. Ružna je i to je sasvim dovoljno. Čak ju je i odjenula nekoliko puta, dok je mama i ja nismo odgovorile. Sada to stoji tamo u ormaru, ponekad je izvadi, ja je spremim i tako idemo naprijed.
Uz sve to, pretvorila se u ono stereotipno žensko koje skuplja cipele. Znate, kada ja postignem nešto, ja se nagradim čokoladom. Ona se nagradi cipelama. Neki je dan kupila sama sebi bijele polu-čizmice. Potpetica. Osme po redu (ne čizmice, nego općenito cipele s vrtoglavom potpeticom. O ostalim cipelama neću govoriti – za svaku boju jedne, da ne odudara). Na svu sreću, zadržala je jednu strast: i dalje je opsjednuta vampirima, i dalje se svađa po Interliberu zbog knjige o Lestatu, i dalje sanja o tome da će u nekom budućem životu biti vampirica, iako sam ja uvjerena da je ona to već bila u nekom prošlom životu. Osjećaju se posljedice.
Uglavnom... Promijenila je frizuru - sada je lijepa brineta. Promijenila je stil - sada nabada u štiklama. Promijenila je stav - sada je sretna.
Njoj je super. Meni je super. Ja je volim. A tko ne bi???
I samo za nju, prema njezinom odabiru, playlista koja će zauzeti mnogo prostora. Uživajte:
>
|
