Galerija Apsurda

(The Simpsons - The Ramones: Happy Birthday, Mr. Burns - Nije da se poistovjećujem s Burnsom - samo mi je pjesma super!)



Još jedan rođendan je prošao. Malo ih je iza mene... A ispred? Ima jedna dobra zidarska fora: prosječan životni vijek žena u HR je oko 77 godina. Pa onda označiš na metru koliko ti je prošlo godina i fino vidiš koliko ti je ostalo. Pod uvjetom da imaš sreće i doživiš taj prosjek. :o) Ah, taj prosjek: jedna noga ti je kipućoj, druga u hladnoj vodi – u prosjeku stojiš u ugodnoj vodi. Yeah right! No, da.. Kako bilo, ako budem imala malo sreće – živjet ću ja još dugo. Ako pak budem imala puno sreće, živjet ću do 87. godine, kako sam izračunala na jednom testu.

Ovogodišnji sam rođendan dočekala s temperaturom. Baš krasno... Ali, bar sam doma, i uživam. Trošim pare na mobitelu – jako sam tražena danas. Kako je počelo, uskoro neću moći odgovarati na čestitke, jer sam uspjela u dva-tri tjedna potrošiti gotovo sve pare na samo jednu osobu. Ostale osobe su 098 (nije da reklamiram - ne bavim se time), a aktivirana mi je ona opcija 500 besplatnih. I tako 20kn ode na tih 500 besplatnih, a 30(kupujem, naime, samo bonove od 50. Pretplatu mi ne spominjite) u nepovrat. Joj, joj. Ponovno se vraćam u onu fazu od pred dvije godine kada sam trošila k'o velika (mah, mah). Moram se primiriti.

Rekla sam da uživam doma? E, pa lagala sam kako me ne biste sažalijevali! Zapravo mi je očajno doma. Jučer sam uspjela pogledati sve moguće serije na tv-u, što mi obično ne pada tako teško. Ali, kako je zabranjeno voće najslađe (ovo mi je postala poštapalica. Ali, zbilja – ja jako volim zabranjeno), a jučer mi je bilo dopušteno – palo mi je jako teško. Danas, kada sam već u stanju stajati na nogama, normalno govoriti i funkcionirati, očajavam još više. Jeste da sam uspjela do kompjutora, jeste da sam uspjela shvatiti matematiku (zbilja, nije tako teško, kao što mi se u prva dva mjeseca udaranja po istome činilo), ali isto tako jeste da sam danas mogla biti među ljudima, u školi, u gradu, ispijati kavice i tako to. Trošiti pare(kao da u subotu nije bilo dovoljno, jel?). Mogla sam, ako ništa drugo, i ići kod doktora pa usput nekome "platiti piće, marendu ili što god na račun r-dana"... Ali, nee!!! Ja neću ni blizu ljudi koji su obučeni (ne odjeveni, nego obučeni – od obuka) za probadanje ljudske kože metalnim šiljcima. Nikako. Nisam bila kod doktora dvije godine (ako ne računamo onaj jedan posjet, kada me moj najdraži doktor nije čak ni prepoznao. Ovim putem ga pozdravljam: sram te bilo, izrode jedan, svoju nekadašnju stalnu pacijenticu ne prepoznaješ,a kada sam bila mala, govorio si mi da me treba staviti na omot od čokolade). Uvijek sam slala majčicu po lijekove i ispričnice. Dvije godine, i sada da to uništim? Pa ni za sve kave, marende ili što god na svijetu. Ne, ne...

Uz sve to, ubila sam si vrat - ja i Mala smo u petak headbangale na Ramonese prije nego sam je ostavila i otišla na neku dozlaboga dosadnu feštu, koja je, uz subotu, krivac moje bolesti (šetajte vi u 3 iza ponoći na temperaturi -3, pa da vas vidimo. A moto večeri je bio: "Nismo dečki, al pijemo stoječki".). I tako, danas ne samo da se liječim čajem,gubim vrijeme koje sam mogla utrošiti na neki društveno korisni rad, kao na primjer, humanitarni sjed u Clubu, ili dobrotvornu zabavu u kutu za pušače, nego me usput i vrat boli. Sretan mi rođendan.

No, nije sve tako sivo. Zapravo, šareno je. Postoji jedan šareni segment rođendana koji se meni sviđa. POKLONI! Sada zamislite crvenokosog anđelića na mom desnom, i crvenokosog vražićka na mom lijevom ramenu: