|
Uopšte ne moram da bavim se sobom
Saznam od drugih da sam spavao sa tobom,
(...)
Roje se priče o vaskrslom meni,
Nisam ni znao da se lupam po veni.
Mada ponekad budem omiljen lik
Pune čaše kad progovore umesto njih.
Da li je sivo zbog oblaka,
Da li je sve to samo odraz božjeg ludila,
Ili je nebo ogledalo vašeg sivila?
Ma ko to zna???
(Six Pack: Dosadan dan)
(Marilyn Manson:The Beautiful People)
Kada sam bila mala, imala sam problema u osnovnoj školi: odlične ocjene i tata privatnik + malo mjesto nisu baš dobra kombinacija. Klince je, izgleda, pogađala činjenica što sam uglavnom prolazila sa 5,00 i što su me učiteljice voljele, a i na su moju odjeću bili veoma ljuti. Čudno, nikada nisu pomislili da da je gotovo dvije trećine odjeće koju sam onda posjedovala zapravo bila nošena odjeća moje starije seke. Dakle, imala sam probleme: nekoliko se puta cijeli razred urotio protiv mene, psihički su me i fizički maltretirali, širili laži o meni, ljubili me u dupe dok sam bila tamo, a čim bih okrenula leđa, krenuli me blatiti svim mogućim sredstvima i ja nisam mogla ništa osim plakati. Nikada mi nije bilo jasno što sam skrivila toj djeci da me toliko mrze. No, s vremenom se navikneš na takve stvari. Što te ne ubije te ojača, nije li tako? Naučila sam kako ignorirati razne gluposti.
A i mislila sam da samo djeca šire neutemeljene i glupe laži. No, očito sam se prevarila (opet!!). Lanjske sam godine doznala se bodem. Istina! Samo što se na smrt bojim igle. Bila sam i sotonistica. Naravno – ako je ljubav prema rocku dokaz sotonizma i ako su Doorsi i Six Pack sotonistički bendovi, vi neobrazovani seljaci. Prije par mjeseci rekli su mi da hodam sa svojim najboljim prijateljem. A sada sam veoma, veoma promiskuitetna – jedna je od mojih prijateljica rekla, meni vrlo dragoj osobi da ja volim šarati naokolo! Fala Bogu da mi je ljubavni život na apsolutnoj nuli tako da šaram kao velika! Zbilja je čudno kako je netko koga smatraš prijateljem u stanju govoriti gluposti poput te. Sada mi je jasno zašto mi je oduvijek bilo ljepše u mušom društvu i zašto sam lakše stvarala prijatelje među pripadnicima muškog spola – jer smo mi cure kučke! Što me dovodi do najnovijeg trača: baš sam danas doznala, što me zapravo i potaklo da napišem post, da sam se prije dva dana, na nekoj pučkoj feštici, napila kao stoka i bila s tri dečka istu večer.
Kako je netko jednom rekao: „Kakva bi tišina nastala kada bi ljudi govorili samo ono što znaju!“. Znate, na toj fešti zaista bila jedna cura koja se napila kao stoka i koja je bila s nekoliko tipova (između ostalog i s onim kojeg ja želim) i koja je plazila po svima na koje je nalatjela. No, žao mi je što moram razočarati određene ljude i reći im da to nisam bila ja, iako mi je apsolutno jasno zbog čega ste to pomislili – tko je kad vidio da jedna cura pije votku u društvo trojice najboljih prijatelja! I to sama među njima??? Strašno! Sramotno! Fuj!! Kurvetina jedna pijana!!! Na sreću, ja nisam bila pijana kao stoka,jer ja znam svoju granicu!I nisam bila u nikakavu klinču s njima. Žalim slučaj. Što se tiče toga, je li zbilja tako čudno vidjeti curu u društvu nekolicine prijatelja? Zar je tako teško shvatiti da ponekada između pripadnika različitih spolova nema apsolutno ničega? Što je najgore u svoj toj priči – vijest jeproširila osoba za koju sam bila uvjerena da je dovoljno inteligentna i dobra da ne samo da neće širiti, nego da neće ni pomisliti na nešto takvo. Oduvijek sam za to da žensko mora imati jednaka prava kao i muško što uključuje i pravo na jednako kvalitetan i kvanitativan ljubavni život (zašto su cure kurve, a dečki jebači, iako imaju identičan broj partnera?), ali taj moj stav o jednakost ne znači da zagovaram ono za što sam, nedužna, optužena, jer što je previše je previše – za oba spola.
Mama me uvijek učila da su tračevi i ogovaranja plod ljubomorne mašte. Ja pak smatram da se nikad ne smije pripisivati zloći i ljubomori ono što se jednako tako može objasniti glupošću. Ali, koliko god da sam razvila otpornost na takve gluposti, i koliko god mi je svejedno što drugi misle o meni i mojim postupcima, ipak ne volim čuti tako bedaste (iako i zabavne) stvari kao što je ova posljednja. Stoga, ako se nećete potruditi malo bolje i smisliti nešto zbilja dobro, ja ću to napraviti umjesto vas (radije ću slušati laži koje su proizašle iz mojih ustiju, nego iz tuđih). Ako ćemo nešto raditi, uradimo to pošteno! Dakle:
Ja ne samo da sam sotonistica, nego na tavanu držim mrtva tijela svojih roditelja. To je za susjede.
Ne samo da sam u vezi s jednim svojim frendom, nego sam se poševila i sa svim tvojim frendovima. To je za mog frenda.
Ne samo da volim šarati naokolo, nego obožavam. I usput i naplaćujem. To je za moju frendicu.
I za kraj: nisam bila s trojicom, nego petoricom.Istodobno! Onaj za koga je to, prepoznat će se i usput ga najusrdnije molim, da ako ima imalo muda, neka ostavi komentar ili bar pošalje mail, da razjasnimo stvar, prije nego uzme previše maha!
To sam, znači rješila. Sada ostaje samo pitanje koje je postavljeno i u pjesmi na vrh teksta: zbog čega to ljudi rade? Koja to sila tjera ljude da izmišljaju i blate druge ljude, koji im zapravo nisu učinili ništa nažao? Čine li to kako bi se oni osjećali bolje? Kako bi nahranili svoj ego? Kako bi sebe, kraj tih osoba koje riječima uništavaju, prikazali u boljem svjetlu? Kako bi ispunili svoj mizeran život radošću uništavanja tuđeg? Ili sui tračevi ipak samo stvar nesporazuma, kako se to kaže „buke u komunikacijskom kanalu“, kada umjesto lonac, čuješ konac i nemaju veze niti sa zlobom niti sa glupošću? Ali, ljudi obično čuju ono što žele čuti i vide ono što žele vidjeti, zar ne? Ja ne znam odgovor, stoga pitam vas. Ne mogu reći da sam svetica, ali sa sigurnošću mogu reći da nikada, ama baš nikada u životu nisam izmislila nešto tako ružno o drugoj osobi. No, dobro, imaju tračevi i jednu dobru stranu: uvijek saznamo nešto novo o sebi, nešto što do tada nismo znali. Tako sam ja saznala da zapravo nemam mizeran ljubavni život, nego naprotiv, imam vrlo bogat! Jupi jej za mene!
Velika pusa svima koje volim, i veliki trač svima koji vole mene!!!! A ja ću se nastaviti tješiti mišlju Oscara Wildea: „Samo je jedna stvar gora od ogovaranja – ne biti ogovaran!“
APDEJT:
Ipak je riječ o loncu i koncu, bar što se tiče ovog zadnjeg.
|
